Sign up with your email address to be the first to know about new products, VIP offers, blog features & more.

Žene trebaju mijenjati pravila igre

Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: enEnglish (English)

Piše: Andreja Pavlović, partner, Hauska&Partner

Kad me Ekrem pozvao da napišem kolumnu o liderstvu u žena, prvo sam bez razmišljanja prihvatila, a zatim se dobro preznojila. Naoko tema kao i svaka druga o kojoj je već toliko toga ispisano, od metafora poput staklenog zida (stropa) i u novije vrijeme labirinta, pa do skoro poraznog udjela žena na visokim lidersko-menadžerskim položajima. U upravljačkim tijelima kompanija u EU dominiraju muškarci, prosječne životne dobi od 58,4 godina, slične profesionalne i stručne pozadine, zbog čega su skloni prilikom donošenja odluka oslanjati se jedni na druge, bez uvažavanja drugih i drugačijih perspektiva…

Sve ovlaš pobrojano činilo mi se poznatim općim mjestima koja uglavnom završavaju istim poznatim apelom o potrebi za većim brojem žena na liderskim pozicijama. Željela sam postaviti drugačije pitanje, ali nisam bila sigurno kako ga oblikovati. Kako u mislima ovu kolumnu pišem već neko vrijeme i bistrim ih na raznim mjestima, pomoć mi je došla od uglednog profesora Koprića. Postavio je pitanje zašto žene ne kritiziraju svijet zasnovan na konceptu rukovođenja koji je usklađen s muškom predodžbom o svijetu, svrhama zajednice, definicijom uspjeha i načina određivanja uspješnosti, za koje se pokazalo da je u samoj srži ono najvažnije što sam željela istaknuti ovom kolumnom.

Naime, paradoksalno je da žene, zapravo, ne kritiziraju ovakav način vođenja, već to što u njemu ne sudjeluju dovoljno. Postoji razlog zašto nema žena na liderskim položajima, a njegove uzroke treba tražiti i u tome što je u središte napretka na oltar postavljen rast, kao (skoro pa) jedini kriterij kojim se mjeri uspješnost, ali ne i kvaliteta života. Međutim, zemlje poput Danske koja ima najbolju kvalitetu života na svijetu, imaju skoro pa jednaki udio žena i muškaraca na liderskim položajima (nešto manje u kompanijama, ali još uvijek ponajviše žena u upravama u EU) .

Jako pojednostavljeno, ali možda ipak i ne, ovako je nešto moguće u zemlji koja njeguje zajedništvo, bivanje (a ne posjedovanje), pa tako i društvo usredotočeno na ljude, a ne na stvari… To je zemlja u kojoj je s industrijskom revolucijom razvijen specifični društveni etos koji se brine za blagostanje građana, a ne za vanjski sjaj. S druge strane, zemlje (dominantno) usmjerene na rast trebaju muškarce na liderskim položajima jer ga oni svojim specifičnim karakteristikama mogu osigurati: kompetitivnošću, usmjerenošću na rezultate, asertivnošću, ambicioznošću, agresivnošću, snagom… koji svojim herojskim gardom mogu osigurati sve što je potrebno da bi se postigli željeni rezultati.

Žene bi se stoga, umjesto da pristaju sudjelovati u igri na čija pravila nisu imale nikakvog utjecaja, trebale usmjeriti na oblikovanje novih pravila, na redizajn društava u kojima se rast prikazuje kao jedino mjerilo uspjeha. Tek će nova pravila i redizajn omogućiti ne samo da njihove specifičnosti budu prepoznate kao jednakovrijedne, već i odgovarajuće vrednovane. Marry Parker Follet, danas rehabilitirana kao jedna od  ključnih teoretičara menadžmenta, još se početkom 20. stoljeća kritički osvrnula na pretpostavku da lideri moraju biti ‘autokratski’, ‘agresivni’, ‘majstorski’, ‘dominirajući’, ‘uvjerljivi’ i ‘impozantni’ jer se moraju ‘boriti’, ‘definirati pravila’ i ‘naređivati’. Ne, kaže Follet: „Liderstvo se ne definira primjenom moći već sposobnošću da se poveća osjećaj moći među sljedbenicima. Najvažniji zadatak lidera je stvoriti više lidera“.

Nema komentara trenutno.

Da li Vam se sviđa? :)

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *